Povežite se sa nama na društvenim mrežama

a

Samostalnija deca su srećnija

Nije svaka pomoć zaista korisna.

Kada roditelji umesto deteta čine svakodnevne zadatke

  • navode dete da sumnja u svoje sposobnosti
  • detetu te aktivnosti bivaju dosadne
  • ono ne uči da snosi odgovornost i posledice za svoja dela
  • dete nema iskustvo uspeha.

Ako roditelji izbegavaju da se suprotstave detetu, ono ne može da nauči kako da se suoči sa neprijatnošću.

Biti samostalan znači biti slobodan.

Samostalno dete:

  • Ima poverenje u sebe i ima zdravo samovrednovanje, sigurnije je i snažnije.
  • Okrenuto je stvarnosti.
  • Oseća se korisnim i nešto mu se može poveriti.
  • Željno je znanja i ima izraženu radoznalost prema svetu i životu.
  • Motivisano je, igra se i postiže sve posvećenošću, motivacijom i strpljenjem.
  • Sposobno je da isplanira svoj dan onako kako ono želi.
  • Ne obeshrabruje se tako lako, prihvata kada u nečemu ne uspe.
  • Sposobno je da brani svoj stav i svoje mišljenje, ima hrabrosti da kaže ’’ne’’ i poznatima i nepoznatima.
  • Drugi ga shvataju ozbiljno i ono druge ozbiljno shvata.
  • Sposobno je da, prema svom uzrastu, preuzme odgovornost.

’’POMOZI MI DA TO URADIM SAM’’ je srž Montessori metode.

Zdrave granice su neophodne. Deci su potrebni i sloboda i granice. Bez granica dete može biti dezorjentisano, kao brod bez kapetana, ne može upravljati sobom. Granice daju sigurnost i spas.

Deca moraju iz sebe da izbace negativnu energiju. Treba im pomoći tako da to učine ne remeteći i ne povređujući druge. Najbolje na kreativan način. Deca moraju da vriskaju i da skaču. Tako se oslobađaju suvišne energije.

Zadovoljna deca se retko svađaju. Nemaju razloga za prepirku, nisu napeta. Pametno je ne mešati se u dečije rasprave da se situacija ne bi otela kontroli i da jedno od dece postane „gibitnik“. Najbolje je da deca sama nauče da rešavaju probleme.

Ljubomora nije uvek usmerena prema mlađem bratu ili sestri. Dešava se i obrnut slučaj. Kada ozbiljno shvatimo dečja osećanja i kada uzvratimo na njih bez ljutnje, smireno i sa puno razumevanja, dete će osećati da ima podršku i ljubomora će se smanjiti. Ljubomornom detetu pokažimo da ga volimo, potrebna mu je naša potvrda da niko neće zauzeti njegovo mesto.

Ne terajmo dete da nam nešto obeća. Ono će pristati, ali velika je šansa da to neće da ispuni. A osećanje krivice zbog laganja navešće ga da nas ponovo slaže.

Kažnjavanje ima za cilj da zaplaši dete u nameri da ponovi grešku, a znači i ispaštanje za učinjeno. Previše stroge i ponižavajuće kazne uzrokuju strah, osećanje krivice, sram, agresivnost i mržnju i navode dete da laže. Uskraćivanje ljubavi i pažnje je najsurovija kazna. Ono čini da se dete oseća usamljenim, ostavljenim, puno osećanja krivice i da nije vredno ljubavi.

Ne stidimo se emocija. Dete nam neće zameriti ako ponekad viknemo na njega. Izborimo se nekako sa sopstvenim besom kad do njega dođe. Ne istresajmo se na detetu. Detetu je najbolje napomenuti da smo ljuti i da se povlačimo dok se ne smirimo. Tako nećemo povrediti njegova osećanja. Posledica dečijeg ponašanja ne sme da bude kazna ni osveta roditelja. Ona mora da bude logički povezana sa dečijim ponašanjem. Tako dete neće izgubiti samopoštovanje, biće motivisano da se bolje ponaša i naučiće da bude odgovorno, jer se navikava da snosi posledice za svoje reči i dela.
Linija manjeg otpora mnogo košta.

Problem se ne rešava, nego se nepoželjne situacje i scene ponavljaju. Dete mora da nauči da obraća pažnju na tuđa osećanja i da poštuje druge. Obratimo pažnju na ton kojim se obraćamo detetu. Na izraz lica, mimiku i izbor reči. Ako očekujemo da dete bude prijatno prema nama, moramo i mi da budemo prijatni prema njemu. Kako se mi ponašamo prema detetu, tako će i ono prema nama. U roditeljskim pretnjama kriju se bespomoćnost i strah.

Nagrada detetu treba da je poklon za dobro ponašanje koje treba da ga stimuliše, a ne treba da služi za potkupljivanje. Nagrada može biti i lepa reč i zagrljaj, i kada pokažemo radost. Negujemo srdačan i brižan odnos i toplinu u porodici, krugu prijatelja. Deca uživaju u tome. Dete koje nauči da drugima čini dobro i samo se oseća ispunjeno i srećno.

Dnevni rituali nam olakšavaju život sa decom. Deci su potrebni rituali, oni za njih znače sigurnost, zato što ih uče odgovornosti i ispunjavaju im svakodnevicu.

Deca su osećajna i ne smemo ih doživljavati kao svakodnevne obaveze koje moramo da ispunimo. Ona su divna bića o kojima moramo da brinemo i koja moramo da naučimo da hrabro koračaju kroz život. Deca su majstori u spontanosti, u ljubavi i u praštanju. Naučimo to od njih.

Možda bi nam bilo lakše da se odreknemo svojih nerealnih očekivanja i da hrabro pustimo dete da samo odabere životni put kojim će moći da korača bez osećanja krivice. Setimo se samo toga koliko smo srećni i ponosni kada sa detetom rešimo neki problem. Naša svakodnevica ispunjena je zahtevnim situacijama. Ali uvek iznova doživljavamo nove radosne trenutke. Čuvajmo ih i negujmo kao najdragocenije životne darove. Ulepšajmo život sebi i svojoj porodici i uživajmo u životu. Vedrina nas čini lepšim i boljim. Unesimo u život lepe, dobre i pozitivne misli! Otvorimo se za sva lepa i nežna osećanja.

Hajdi Majer-Hauzer, odlomci iz knjige Samostalnija deca su srećnija